Emocionalno-voljna sfera ličnosti

Do danas se u psihologiji, sociologiji i drugim srodnim oblastima znanja, ljudskih emocija i volje sfera razmatraju i proučavaju, uglavnom odvojeno (postoje mnoge različite teorije koje se mogu uzeti u obzir prilično odražavajući stvarne osobine predmetnih studija). Međutim, postoje naučni pristupi i tačke gledišta, na osnovu kojih se volja i emocije posmatraju u jedinstvu.

O odnosu volje i emocija

U procesu života, osoba ima probleme koje on, na ovaj ili onaj način, odlučuje. Odnos prema problemu, na ono što se događa (prema informacijama koje su predmet informacija) izaziva osećanja, a pokušaji da učestvuju i djeluju u situaciji su dodatne emocije. To jest, ponekad se osoba mora prevladati, jer se u našim akcijama pomeraju ne samo želje već i zbog razloga, mi se oslanjamo na određene moralne vrijednosti. Kada se prevladamo, vršimo voljen čin. Uz pomoć volje, možemo takođe svesno uticati na emotivnu sferu. Regulaciju svesnosti svesno provodi subjekt kada shvati da njegove sopstvene emocije neorganizuju svoje aktivnosti u cilju postizanja cilja. U slučajevima kada emocije stimulišu ovu aktivnost, voljna djela nisu potrebna. Polazeći od svega ovoga, moguće je (naravno, vrlo uslovno i figurativno) da razgovaraju o emocionalno-snažnim mehanizmima psihe.

Kako je dogovoreno?

Razvoj emocionalne volje sfere kod čoveka prirodno se javlja samo u slučajevima normalne socijalizacije od detinjstva. To jest, ovaj razvoj se ne dogodi sam po sebi, već se pruža učenjem od drugih članova društva.

O specifičnostima individualnog razvoja

Teškoće u sprovođenju emocionalno-volonskih propisa u polju aktivnosti određuju se od posebnosti razvoja psihike određene osobe.

Nepromenjenost, nesaglasnost i zaostajanje u razvoju moralnih kvaliteta određenog pojedinca može dovesti do ozbiljnih kršenja emocionalno volje sfere, jer volilni akt nije samo emocionalna akcija, već često moralni čin, to jest, čin.

Naravno, emocionalno-volovska sfera psihičnosti ličnosti je međusobno zavisna od sfere vrednosti moralne vrijednosti, koja zapravo određuje prirodu motivacije aktivnosti, a samim tim i samopouzdanje subjekta.

Emocije pružaju osobi opštu mobilizaciju svih (ili nekih) sistema tela, a volonteri, vršeći regulatorne funkcije u sistemu "organizam-psiha", obezbeđuju selektivnu mobilizaciju određenih odjela ovog sistema. To jest, možemo tvrditi da svaka svesna akcija osobe je, pre svega, psihofizički čin, u skladu sa nivoom ličnih mogućnosti.

O naporima s puno volje

Neki voljni postupci od osobe zahtevaju posebne naporne napore u slučajevima kada su emotivne dominantne i unutrašnje želje u suprotnosti sa svjesnom moralnom vrijednošću ili situacijskom orijentacijom aktivnosti. Ovo stanje pojedinca naziva se unutrašnjim sukobom. Rešavanje unutrašnjeg sukoba zahteva posebnu psihofizičku i moralno-volensku mobilizaciju, kao i analizu, kontemplaciju i refleksiju. Naravno, u stvarnom životu osoba nema uvek vremena za takve detaljne radnje (onda su uključeni stečeni stereotipi ponašanja i razmišljanja i radne sposobnosti).

Naravno, stres , strah, užas, mentalni i fizički zamor smanjuju intenzitet i djelotvornost napornih napora. Uključivanje u proces delovanja drugih ljudi u slučajnosti ciljeva povećava mogućnosti, jer će se ljudi međusobno uticati na izvršavanje zajedničkog zadatka.

Pravilna organizacija aktivnosti i mentalna regulacija (samoregulacija) od posebnog je značaja. U ovom pitanju, imamo puno toga da učimo od prakticiranja orijentalnih psiholoških praksi. Inače, razumevanje vrednosti cilja i procesa na istoku je nešto drugačije nego na Zapadu, recimo, obimnije i sveobuhvatnije.